Crkva je sakrament Euharistije oduvijek smatrala najuzvišenijim sakramentom, središtem i vrhuncem svega kršćanskog života. Euharistija je ustanovljena na posljednjoj večeri od samog Krista. U euharistiji u napotpunijem smislu prisutan Isus Krist od kojeg svi sakramenti dobivaju spasiteljsku snagu. Možemo reći da je euharistija u stanovitom smislu izvor svih ostalih sakramenata.
Najbitniji dio mise je posvećenje kruha i vina izgovaranjem Isusovih riječi s Posljednje večere. Naime nakon posvećenja Pod prilikama kruha i vina stvarno i realno nazočan je sam Gospodin svojim Tijelom i Krvlju , Dušom i Božanstvom .Blagovanje Kristova Tijela i Krvi, pod prilikama posvećenog kruha i vina zove se Pričest.
Vjernici koji žele pristupiti svetoj pričesti trebaju zadovoljiti sljedeče preduvjete:
- biti u stanju milosti ( bez teškog grijeha i pokajati se za lake)
- redovno moliti te nedjeljom i blagdanom sudjelovati na sv. misi
- obdržavati euharistijski post (najmanje jedan sat prije pričesti ne jesti i ne piti ništa osim čiste vode ili ako je nužno lijekova).
- pobožno pratiti svetu misu i razmišljati o Onome koga će primiti.
Ukoliko neko dijete želi pristupiti prvoj pričesti potrebno je:
- redovito sudjelovati na župnoj katehezi dvije godine
- pohađati školski vjeronauk barem dvije godine
- redovno prisustvovati Svetoj misi
- pravo se ispovjediti
PRIPRAVA TRAJE DVIJE GODINE.
Sveta Pričest je jedan od sedam svetih sakramenata, te zajedno s krštenjem i potvrdom čini sakramente kršćanske inicijacije. Predstavlja istinski susret Boga i čovjeka koji se ostvaruje na svakoj svetoj misi. Tako nedjelja, kao dan Kristova uskrsnuća ima posebno značenje u kršćanskom životu, jer je dan slavlja euharistije i dan odmora, ali i dan susreta s uskrslim Gospodinom i dan kada se kršćani međusobno više susreću. Samo onaj tko shvati svu tu dubinu sakramenta euharistije i nedjelje kao dana posebno posvećenog Bogu i ljudima, može otkriti ljepotu svoje vjere i vrijednost pripadnosti Katoličkoj Crkvi.
Sakrament euharistije je ustanovio Krist Gospodin na Posljednjoj večeri pod prilikama kruha i vina, htjedući da se pri svakoj svetoj misi slavi čin koji je učinio. Blagoslivljajući kruh, rekao je: »Uzmite i jedite! Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje.«, a potom blagoslivljajući kalež s vinom, rekao: »Ovo je krv moja, krv saveza koja se za vas proljeva, za oproštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen.« Tim činom se ostvaruje pretvorba kruha u Kristovo tijelo, a vina u Kristovu krv odnosno Krist nam se u svakoj svetoj misi potpuno daje i prisjećamo se Njegove žrtve na križu, kojom nas je otkupio od grijeha i tako sklopio s nama novi savez. Po tom darivanju, euharistija je spomen na Kristovu žrtvu, ali istovremeno i uprisutnjenje te žrtve. Također, euharistija je gozba, jer vjerujemo da Krist biva prisutan i označava stanje ostvarenja potpunog prijateljstva i međusobne blizine, kršćanina s Bogom i kršćana međusobno. U misi prinosimo i sami sebe kroz svoj rad, svoje žrtve, svoj život i kroz te čine zahvaljujemo Bogu za sve što je učinio i čini za nas. Prema svemu tome, euharistija ima trostruko značenje kao: gozba, žrtva i spomen.
Sakrament sv. Pričesti može primiti samo onaj tko je u posvetnoj milosti odnosno tko nije u teškom grijehu. Prije stupanja na sv. Pričest potrebno je obdržavati euharistijski post (jedan sat prije pričesti ništa ne jesti) koji uključuje i duhovnu pripravu za sakramentalno sjedinjenje s Kristom. Onaj tko u teškom grijehu prima sakrament sv. Pričesti čini svetogrđe.
Biblijsko utemeljenje sakramenta euharistije
Temelj i naznaka slavljenja sakramenta euharistije može se pronaći već u SZ. Pasha (prolazak) je prastari židovski blagdan koji je označavao dan kada su se prinosile životinjske žrtve Bogu u proljeće, kao molba za obranu od štete. Na nju se nadovezivala proljetna poljoprivredna svetkovina Blagdan beskvasnih kruhova, kada su se prinosili plodovi zemlje i tim se blagdanom, koji je trajao sedam dana, označavao početak žetve ječma. Kroz to se vrijeme pravio kruh isključivo od novog brašna i bez kvasa, kao znak novog početka u kojem se ne koristi ništa od stare godine. Blagdan Beskvasni kruhovi započinjao je i završavao subotom, a datum slavlja je ovisio o dozrelosti ječma. Kasnije se slavio odmah nakon Pashe.
Blagdani Pasha i Beskvasni kruhovi bitno su utjecali na kasnije poimanje i slavljenje židovskog spomena na izlazak iz Egipta. Naime, Pasha je postao najznačajniji židovski blagdan, jer su tada slavili spomen na oslobođenje od egipatskog tlačenja. Prema SZ, prije polaska iz Egipta, anđeo je Gospodnji pobio sve egipatske prvorođence, a židovske poštedio (odatle dolazi i riječ pasha – mimoići, proći pored), jer je na njihovim dovratnicima i nadvratnicima, prema unaprijed dogovorenom znaku, našao krv janjeta (to se janje još naziva i pasha), kojega su Židovi zaklali i blagovali. U spomen na taj veliki događaj izbavljenja, Židovi su svake godine na dan 14. nisana (mjesec u židovskom kalendaru – naš ožujak/travanj) slavili Pashu. To je bio obiteljski blagdan, kada bi se cijela obitelj skupila u predvečerje toga dana i jela obrednu večeru po određenim propisima, a to je uključivalo: janje, gorke trave, beskvasne kruhove i vino. Beskvasni su kruhovi imali sljedeću simboliku: u noći bijega iz Egipta žene nisu stigle ukvasati tijesto, pa su ispekle beskvasni kruh. (Osim toga, nema sumnje da je na to utjecao i sam blagdan Beskvasni kruhovi, koji se slavio od 15.-21. nisana.) Gorke trave su ih trebale podsjetiti na gorčinu lutanja po pustinji. Oni koji su jeli morali su biti obučeni kao da kreću na putovanje.
U 7. st. pr. Krista je židovski kralj Jošija ujedinio blagdane Pashe i Beskvasnih kruhova, te odredio da se oni slave samo u Jeruzalemu. Tako je bilo i u Isusovo vrijeme. Pa su na blagdan Pashe svi su Židovi iz drugih krajeva Izraela dolazili hodočastiti u Jeruzalem. U hramu bi se klali janjci, čija bi se krv izlila na oltar kao žrtva Bogu. Meso bi se ispeklo i vratilo onima koji su janje donijeli za prinos, te bi to navečer jeli.
Evanđelja nam pokazuju da je i Isus sa svojim učenicima na svojoj Posljednjoj večeri u stvari slavio Pashu, ali joj je dao jedno puno dublje značenje. Dok je Pasha bila spomen na Božju milost po kojoj je Bog Židove izveo iz Egipta, euharistija je spomen na Kristovu žrtvu na križu, po kojoj smo mi oslobođeni od grijeha, a koja je već na Posljednjoj večeri najavljena i na neki način unaprijed uprisutnjena po kruhu i vinu.
Red mise po dijelovima
Sveta misa smatra se najvažnijim i najuzvišenijim oblikom molitve. Pohađanje Mise nedjeljom i blagdanom obveza je svakog zdravog vjernika, čije neopravdano neizvršavanje snosi kaznu smrtnoga grijeha.
Misa je podjeljena na dva liturgijska dijela, Liturgiju Riječi i Liturgiju Euharistije. Formalna podjela obreda mise sastoji se od četiri velika dijela koje čine:
1) Uvodni obredi
Dok svećenik i ministranti ulaze u crkvu pjeva se ulazna pjesma koja treba odgovarati trenutnom liturgijskom vremenu. Ona ima ulogu otvoriti slavlje i potaknuti na jedinstvo svih okupljenih vjernika. Svećenik i ministranti dolaze do oltara, kojemu svećenik poljupcem odaje počast. Nakon toga svećenik načini znak križa, pozdravi vjernike, a potom slijedi pokajnički čin koji ima svrhu da se prisjetimo svoje grešnosti, da zamolimo Boga za oproštenje kako bismo što dostojnije mogli sudjelovati na misnom slavlju. Zatim se pjevaju poklici Gospodinu i himan slava Bogu na visini. (ukoliko to propisuju rubrike)
2) Služba riječi
Slijedi čitanje biblijskih tekstova kao prisjećanje na Božja osloboditeljska djela, te zahvalu za njih. Sveto pismo govori o velikoj Božjoj naklonosti prema nama ljudima, koju je izražavao kroz velika svoja djela, pa zbog toga trebamo Boga slaviti.
Čita se jedno ili dva čitanja iz Starog i Novog zavjeta te evanđelje. Ukoliko se čitaju dva, prvo je obično iz SZ (ili iz Djela apostolskih), nakon kojeg slijedi pjevanje ili čitanje Psalma, a drugo iz NZ i to iz poslanica. Nakon završetka čitanja, pjeva se poklik Aleluja! (u korizmeno vrijeme se zamjenjuje nekim drugim poklikom) koji označava poklik Evanđelju, po kojem Krist progovara. Slijedi čitanje Evanđelja koje označava Isusov govor vjernicima danas.
Potom slijedi homilija, odnosno tumačenje pročitanih biblijskih tekstova, posebno evanđelja. Obično se homilija krivo naziva propovijed. Propovijed naime označava govor o nekim drugim temama, koje nisu nužno vezane uz pročitana biblijska čitanja toga dana.
Zatim slijedi Vjerovanje i zatim Molitva vjernika, koja treba biti povezana s pročitanim čitanjima, te izražavati zahvalu Bogu, moleći za sve ljude, za cijelu Crkvu, za one koji obavljaju javne poslove, za one koji trpe, za pokojne i za sve okupljene na misi. Svećenikovim zaključnim riječima završava služba riječi, nakon koje slijedi euharistijska služba.
3) Euharistijska služba
Prvi dio euharistijske službe jest priprava darova. Ministranti ili vjernici donose kruh i vino za euharistijsko slavlje. Simboličko značenje prinošenja takvih darova sastoji se u tome da mi Bogu prinosimo svoje poteškoće, žrtve, same sebe, odnosno svoj kršćanski život kao dragocjenu žrtvu. Nakon toga će to svečano učiniti svećenik. Vjernici tako ne prinose žrtvu samo preko svećenikovih ruku, nego i zajedno s njim prikazuju same sebe.
Slijedi euharistijska molitva ili kanon, koja započinje predslovljem, odnosno molitvom kojom svećenik u ime naroda izražava hvalu i slavu Bogu zbog njegovih divnih spasenjskih djela. Središnji dio euharistijske molitve je zaziv duha svetoga na svete darove i izgovaranje Isusovih riječi sa posljednje večere. Nakon poklika “Tajna vjere” slijede molitve za razne nakane: za crkvu , papu, mjesnog biskupa, žive i pokojne vjernike.
Zatim svećenik zaključi euharistijsku molitvu: Po Kristu, i s Kristom, i u Kristu, tebi Bogu, Ocu Svemogućemu, u jedinstvu Duha Svetoga, svaka čast i slava u sve vijeke vjekova, a narod odgovori: Amen.
Nakon euharistijske molitve slijedi obred pričesti. On započinje moljenjem Očenaša, a nastavlja se lomljenjem kruha za vrijeme čega se pjevaju ili recitiraju zazivi Kristu kao Jaganjcu Božjem koji je došao da oduzme grijehe svijeta. Potom slijedi sama pričest. Ukoliko se pričešćuje samo Tijelom Kristovim, svećenik govori: Tijelo Kristovo, a ukoliko pod objema prilikama: Tijelo i Krv Kristova. Vjernik u svakom od navedenih slučajeva odgovara: Amen i time ispovijeda da vjeruje u Kristovu stvarnu prisutnost u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
4) Završni obredi
Na samom kraju euharistijskog slavlja svećenik pročita obavijesti, pozdravi, blagoslovi i otpusti narod.
Čašćenje Euharistije izvan Mise.
Katolici od samih početka vjeruju da je pod prilikama svetih darova prisutan stvarno i realno sam Gospodin Isus te zato sa pobožnošću čuvaju svete darove nakon misnog slavlja da bi se moglo u svakom trenutku pričestiti bolesnike i umiruće. Isto tako rado dolaze pred svetohranište (tabernakul) i u molitvi i razmatranju ostaju sa Gospodinom. Ponekad se Presveti Oltarski Sakrament svečano izlaže na štovanje vjernicima u pokaznici (monstranci) a, onda okupljena zajednica molitvom i pjesmom slavi Boga i zahvaljuje Gospodinu na tom najvećem i najdragocijenijem daru koji nam je Gospodin ostavio.
